Peščanik

Peščanik pao, peščanik pao… opet

Sajt Peščanika je opet – očigledno – hakovan. Sudeći po tome šta se da videti kada otvorite sajt, izgleda da je ovog puta zaista hakeraj u pitanju: svi linkovi na glavnoj stranici imaju isti naziv “STOP LAZIMA!”. Ukoliko kliknete na bilo koji od njih, dobićete stranicu sa obaveštenjem “U toku je redovno održavanje sajta”.

pescanikPovodom ovog poslednjeg nasrtaja na sajt Peščanika, autore tekstova i sve one koji ih čitaju i ostavljaju komentare, oglasili su se administratori sajta sledećim saopštenjem:

Sajt Peščanika je ponovo napadnut. Ovog puta, umesto prostog ometanja pristupa sajtu, po prvi put je ugrožen sadržaj. Umesto izbrisanih tekstova, napadači su ostavili političku poruku “stop lažima”, označivši sebe kao apsolutne vlasnike i branioce istine. Medij mora da bude zaštićen od ovakve vrste napada – ne tehnologijom, već razumevanjem da se u civilizovanom društvu ne dira u slobodu javne reči.
Nijedan napad na Peščanik do danas nije istražen.
Tekstove do daljeg objavljujemo na društvenim mrežama.

Blog Nevažeći listići Srbija će nastaviti tamo gde smo stali 8. juna – objavljivaćemo tekstova koje nećete moći da vidite na Peščaniku, sve dok to ponovo ne bude bilo moguće.

 

27.08.2014. 13:55
Sajt Peščanika je (trenutno) ponovo dostupan.
Zaista nešto treba preduzeti da se ovo više ne ponavlja.

Peščanik: Rektore Jovanoviću, to i dalje nije londonski doktorat

pišu: dr Marko Milanović i dr Miljana Radivojević

Image

Umesto odgovora na naš tekst u Peščaniku, u kome ukazujemo da postoje ozbiljne indicije da nikada nije doktorirao na Univerzitetu u Londonu (kako tvrdi), g. Mića Jovanović je na sajtu Megatrenda objavio sliku svog (navodnog) londonskog doktorata, na kojoj se vidi i njegov mariborski doktorat. Ta slika zapravo samo potvrđuje našu analizu, iz sledećih razloga:

Prvo, slika neke ukoričene teze nije dokaz da je dodeljeno zvanje doktora nauka. Za to dokaz može biti samo sertifikat, tj. zvanično uverenje od relevantnog univerziteta da je doktorat odbranjen i zvanje dodeljeno. To još nismo videli.

Drugo, strana koja se vidi je tadašnje zaglavlje/memorandum jednog departmana Londonske škole ekonomije, a na tom papiru je g. Jovanović otkucao naziv i detalje svoje teze i povezao je kao naslovnu stranu teze. U pitanju nije zvanični dokument LSE.

Treće, teze pod ovim imenom nema u biblioteci LSE.

Četvrto, i mentor g. Jovanovića, prof. Stephen Wood, negira da je teza odbranjena na LSE.

Peto, na samoj prvoj strani jasno piše da se teza podnosi na odbranu britanskom Savetu za nacionalna akademska zvanja (A Dissertation Submitted to the Council for National Academic Awards), i da je primarna institucija (sponsoring institution) Viša škola u Portsmutu (Portsmouth Polytechnic). To je upravo ono što smo i tvrdili, a imajući u vidu prepisku sa prof. Woodom. Kako smo u tekstu i objasnili, CNAA je dodeljivala diplome za institucije koje tada nisu formalno bili univerziteti, kao što je Viša škola u Portsmutu. Dakle, čak i da je ovaj doktorat odbranjen, titulu doktora ne bi dodelio LSE ili Univerzitet u Londonu (kako g. Jovanović tvrdi), već CNAA, odnosno Viša škola u Portsmutu. Štaviše, sekretarijat Univerziteta u Londonu je potvrdio kako na njemu nije registrovan doktorat pod imenom g. Jovanovića odbranjen 1983. (email g. Kita Gooda od 6.6.2014: „We do not have a record of a PhD from 1983 under this name.”).

Šesto, upravo je prof. Wood i naveo kako je teza podneta, ali je pala na usmenoj odbrani te je od g. Jovanovića zatraženo da izvrši veliku reviziju, a da po njegovim saznanjima revidirana teza nije podneta. Nje nema ni u jednoj biblioteci u Velikoj Britaniji, koliko god je g. Jovanović imao na svojoj polici.

Sedmo, treba primetiti podudarnost naslova teze koju je g. Jovanović podneo u Londonu (Work motivation in industrial relations of self-management (the case of Yugoslavia) – Radna motivacija u industrijskim odnosima samoupravljanja (slučaj Jugoslavije), sa tezom koju je odbranio u Mariboru osam godina kasnije i čija se korica vidi na istoj slici (Radna motivacija u demokratizovanim industrijskim odnosima).

Image

Osmo, ukazujemo čitaocima da na sajtu biblioteke Megatrend Univerziteta za daljinsko učenje postoji sledeća odrednica o londonskoj disertaciji g. Jovanovića: “JOVANOVIĆ, Mića (1983), Modern British Management Theories, doktorska disertacija, London University”. Naziv te disertacije (Savremene teorije britanskog menadžmenta) potpuno se razlikuje od onog koji je u slici predočen, a u pitanju je biblioteka samog Megatrenda.

Na kraju, mi smo vrlo zahvalni g. Jovanoviću što je sam potvrdio sve naše navode, i ponavljamo: ako želi da dokaže da ima doktorat iz Londona, neka pokaže zvanično uverenje. Ako ga je izgubio, molimo ga da nas pismeno ovlasti i mi ćemo ga istog dana u Londonu izvaditi.

Peščanik.net, 08.06.2014.

Peščanik: Plagijat

piše: Miloš Vasić

Image

Veliko je „uzbuđavanje” nastalo kad su ta neka tri profesora univerziteta iz Londona (sve naši ljudi, uspešni i ugledni) ukazala na okolnosti koje bacaju sumnju na doktorsku disertaciju Stefanovića dr Nebojše, u civilu ministra unutrašnjih poslova i bivšeg predsednika Narodne skupštine. Profesori, naime, tvrde da je ta disertacija plagijat; dakle, da u njoj ima prepisanih delova više nego što se to smatra za dopušteno ili pristojno po akademskim običajima.

Tu sada dolazi do raznih dramatičnih posledica. Prvo je internetski sajt „Peščanik”, na kojem je ta analiza objavljena, oboren više puta, ali bilo je, kao i obično, prekasno: stvar se raširila i prosula po internetu. Naučili su ljudi posle Feketića kako se to radi. Policija je uredovala i očekuje se rezultat istrage. To je, međutim, od manjeg značaja iako su razni pobesneli zbog još jednog pokušaja cenzure i gušenja slobode štampe. Od mnogo većeg značaja su reakcije iz vlasti.

Premijer Vučić se jako naljutio: analizu trojice profesora nazvao je nečim „najglupljim” što je u životu video, a OEBS koji se zabrinuo nad cenzurom ispljuvao na pasja kola i nazvao ga „lažovom”.

Pritom je i vikao.

Rektor najbržeg univerziteta u Srba – Megamića (kako ga zove moj drug i kolega Dragan Todorović iz „Vremena”) – zapretio je čak i sudom. Sajt „Peščanika” ruši se i dalje, a neki kažu da ti napadi dolaze sa IP adrese „Megatrenda”, gde je Stefanović doktorirao, kao i još nekih drugih koje nećemo pominjati, jer su imena mrska.

Na stranu sada sve učestaliji napadi na internetske sajtove koji kritikuju ili ne obožavaju ovu vlast i na stranu medijska olajavanja takvih po udvoričkim medijima. Ovde je zanimljivije nešto drugo: pojmovna zbrka, zbrka misli koja onda nužno proizvodi i zbrku u rečenici (Krleža).

Obrazloženje stava da je neki naučni rad plagijat, naime, može biti tačno ili netačno; da li je „pametno” ili „glupo” nije relevantno ovde. Akademska zajednica, a ona je pojava planetarna, ima precizna merila za plagijat: koliko procenata teksta (mereno u slovnim znakovima ili rečima) može da se citira; obavezu pozivanja na izvor koji se citira ili, daleko bilo, prepiše; originalnost ideja i obaveza da se tematika unapredi i nešto doprinese itd. Utoliko tvrdnja da je nešto plagijat može biti samo tačna ili netačna, što je egzaktno merljivo; može biti i glupa, a tačna…

Znate, taj internet je čudo: em se sve tamo pojavi, em postoje alati za upoređivanje objavljenog s postojećim. Nema, dakle, više doktorata za dž, mili moji; ima da se zagreje stolica.

Pančevac, 05.06.2014.

Peščanik.net, 06.06.2014.

Peščanik: Dijaspora, drugosrbijanska

piše: Miša Brkić

Image

Računamo na vas.

Vlast u Beogradu slala je ovakvu poruku sunarodnicima u rasejanju kad god je bilo gusto s takozvanim nacionalnim preporodom i kad god je trebalo obnavljati zemlju posle sloma nacionalnih avantura.

Od starih bogatih Srba u rasejanju svojevremeno se, uz svesrdni rad Srpske pravoslavne crkve, očekivalo da pripomognu stvaranje Velike Srbije a kad je ta blesava nacionalna ideja doživela fijasko – onda je dijaspora pozvana da svojim kapitalom pomogne obnovu porušene i zapuštene Srbijice.

Malo ko od Srba koji su se obogatili u kapitalizmu bio je spreman da deo svog imetka olako proćerda u raspusnoj matici. Više su nekako voleli sa strane da pevaju ”padajte braćo, plin’te u krvi”, da se busaju u junačke grudi, slikaju sa vladarima i vladikama, da obećavaju… I na tome se uglavnom završavala bratska ljubav.

U vreme poslednjih ratova, 90-ih godina prošlog veka, ali i posle demokratskih promena 2000. godine (naročito za vlasti Vojislava Koštunice i Borisa Tadića, a i Dačić-Vučić tandema) iz Srbije je u beli svet pobegao još jedan, novi sloj građana. Nisu to više bili ubeđeni monarhisti i antikomunisti, ni ubogi gastarbajteri nego stotine i hiljade pripadnika intelektualnog krema društva, buduća naučna i menadžerska elita koja je svoje karijere i bogatstva sticala u vodećim svetskim kompanijama i na prestižnim univerzitetima.

Nisu oni pobegli samo od ratova, sankcija, hiperinflacije i mirisa tamjana, od SPS-a, JUL-a i SPC-a, od Šešelja, Miloševića i Amfilohija. Ne, pobegli su i od besperspektivne zemlje u kojoj caruju nepotizam, korupcija, karijerizam, partijsko zapošljavanje, lažne diplome, sponzoruše, kriminalci-tv zvezde, autistični Koštunica, Tadić, Dačić, Krkobabić, Dinkić, Jovanović, Vučić…

Svi ovde pobrojani političari u čestim nastupima demagoškog ”pomračenja uma” pozivali su tu pamet iz rasejanja da se vrati u Srbiju i pomogne joj da se iščupa iz decenijskog (vekovnog) blata. Pljuštale su razne ponude i darovi, a kako je bilo malo odaziva, onda su iz Beograda slate poruke da ako ta srpska pamet neće da se vrati, onda bar treba da pomogne ”na daljinu”, od tamo gde je stekla intelektualne sposobnosti i društveni ugled, da se Srbija upristoji i da počne da liči na države gde ta naša pamet radi.

Više nije bio važan samo finansijski kapital kojim bi se obnovile industrija, infrastruktura, zanatstvo, turizam, poljoprivreda… Sada je bio važan intelektualni i socijalni kapital nove dijaspore kojim bi se obnovila misleća Srbija i tako stekla ugled moderne, civilizovane društvene zajednice.

Za razliku od one tamjanolike ”prvosrbijanske” dijaspore, ideološki zadrte, gibaničarski zadrigle i svetosavski pokorne, ova drugosrbijanska dijaspora je obrazovana, britka, ideološki neopterećena i intelektualno nepotkupljiva. I ko god da je na vlasti u Beogradu, imaće muke da se razume s tom novom generacijom Srba u rasejanju.

Imali smo ovih dana prilike da se upoznamo s nekim predstavnicima ”drugosrbijanaca” iz dijaspore. Docent Univerziteta u Notingemu Uglješa Grušić, vanredni profesor Univerziteta Istočni London Branislav Radeljić, doktorant Londonske škole ekonomije i političkih nauka Slobodan Tomić, vanredni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Notingemu Marko Milanović, postdoktorand Instituta za arheologiju univerzitetskog koledža London Miljana Radivojević… uključili su se kompetentno, argumentovano i analitički u debatu izuzetno značajnu za srpsko društvo – na temu kakav je obrazovni sistem potreban Srbiji i kako su nam ”potkovani” (obrazovno) ministri.

Tu temu je, inače pre dva meseca u svom ekspozeu pred Parlamentom, gorljivo nametnuo tadašnji kandidat a sada premijer Aleksandar Vučić, verovatno svestan činjenice da neće biti nikakvog napretka Srbije (ni prema Evropskoj uniji, ni prema modernoj civilizaciji) ako se ne sruši postojeći i ne izgradi novi obrazovni sistem. ”Srbija je treća u svetu po broju školovanih mladih ljudi koji iz nje zauvek odlaze. Školovani kadar koji ostaje, u velikoj meri ima diplome sumnjivog kvaliteta zahvaljujući urušenom obrazovnom sistemu”, rekao je tada Vučić.

Odazivajući se pozivu da pomognu matici, Srbi iz rasejanja – Grušić, Radeljić, Tomić, Milanović, Radivojević… – efektno su demaskirali sistem zbog kojeg su izbegli iz zemlje i uzeli na sebe tegoban posao da pomognu matici tako što će malo trebiti žito od kukolja. Eto, hteli su naši političari da se ta pamet dijaspore uključi i evo, dobili su ono što su tražili. A svi zajedno imamo priliku da gledamo šta su ”školovani mladi ljudi” naučili u tom belom svetu.

Ali, ne lezi vraže. Puj pike, sad više ne važe pozivi pametnim i uglednim Srbima da pomognu obnovu (ne od poplava, nego) samih temelja modernog srpskog društva. Sad oni koji su je pozivali da se vrati i pomogne obnovu digniteta struke i nauke i struke – odbacuju i anatemišu pamet iz rasejanja kao političke spletkaroše i intelektualne diletante.

Šta se to odjednom dogodilo i promenilo?

Ta naša deca koja su se rasejala po svetu mnogo su u međuvremenu napredovala i naučila, naročito da budu netrpeljivi prema gluposti, političkoj bahatosti, primitivizmu, prostoti, podvalama… A Srbija od koje su pobegli nije ništa naučila i nije se promenila. Ostala je ista ona zbog koje su morali da pobegnu.

Zato sada grušići, radeljići, tomići, milanovići, radivojevićke… nisu po volji našoj novoj političkoj eliti i zato njihove postupke premijer i njegova (vladajuća stranka) smatraju političkom harangom.

Veoma plaši ta nespremnost vlasti da učestvuje u ozbiljnoj intelektualnoj debati s uglednim predstavnicima dijaspore o neophodnim reformama srpskog društva, i mogla bi da upućuje na zaključak da je modernizacija Srbije samo retorička fraza onih koji sada upravljaju državom.

Način na koji se vlast ostrvila na nekoliko članova akademske zajednice Ujedinjenog kraljevstva šalje poruku svim grušićima, radeljićima, tomićima, milanovićima, radivojevićkama… da nemaju šta da traže u Srbiji i da se ne vraćaju jer nisu dobrodošli.

U međuvremenu, a posle ovako surove reakcije vlasti i prekomerne upotrebe sile, otići će još grušića, tomića, radeljića, milanovića, radivojevićki… i ostaviti Srbiju u omiljenom (mega)trendu gluposti, neznanja, primitivizma, netolerancije i jednoumlja.

Peščanik.net, 08.06.2014.

Peščanik: Pada, pada, pada vlada

piše: Mijat Lakićević

Image

Ova Vlada je u stvari već pala. Oborio ju je sam premijer Vučić. Svojom nerazumljivom i nerazumnom odlukom da takoreći po svaku cenu brani ministra policije. Život se možda i surovo poigrao sa mladim N. S. ali politika je takva, surova. To bi A. V. morao najbolje da zna.

Jasno je naime svakome, i najobičnijem, da ne kažemo najglupljem, građaninu, da je ministar policije učinio nešto što nikako ne spada u njegov opis posla. To jest, spada, ali, da se tako izrazimo, sa suprotne strane. To što takvih dela i prekršilaca u Srbiji ima na hiljade, za N. S. nije nikakava olakšavajuća okolnost. Naprotiv. Primeri iz zemlje u koju premijer za nekoliko dana putuje to najbolje pokazuju i možda bi sa nemačkom kancelarkom, uprkos svim ostalim, mnogo važnijim temama koje pred njima stoje, trebalo pre svega o tome da razgovara.

Naravno, ovo ne znači da je Vlada pala formalno i – definitivno. Da li je pala i razbila koleno ili se razbila cela videće se uskoro. Ali, jedno je izvesno: srušen je temelj na kome je ona stajala, isprljano je njeno lepo lice s kojim je došla na vlast – borba protiv korupcije (i organizovanog kriminala?), „moralna čistota“. Sada se pokazalo da u vrhovima vladajuće partije sede kovači lažnog novca i da su njeni prvi pomagači svakojaki belosvetski hohštapleri.

Drugo, možda i važnije, sa stanovišta zemlje Srbije čak i opasnije, zbog toga je Vlada izgubila svoj reformski kapacitet. Naime, za teške mere koje se moraju preduzeti, potrebno je da imate kredibilitet, da vam ljudi veruju, ali i integritet, tj. unutrašnju snagu da od ljudi tražite da prihvate „bolne rezove“.

Sada je, ako ne baš sasvim, u velikoj meri razoreno i jedno i drugo. I jako rastu šanse da umesto uvođenja radikalnih reformi bude nastavljena populistička politika. Neke naznake već ukazuju da se ekonomska filozofija vlade pomera od „radulovićevske“ ka „dinkićevskoj“, tj. sa jačanja tržišnih institucija na širenje državnog voluntarizma. Sve je više glasova da se i ministar finansija Krstić i mlada ekipa stručnjaka oko njega spremaju da dignu sidro, jer slika realnosti koju oni prikazuju u vladi nailazi na odbijanje.

To je, ako se ispostavi da je tako, u suštini suprotno onome što je i sam premijer Vučić obećao u svom ekspozeu poslanicima Skupštine Srbije.  

Blog Mijata Lakićevića, 08.06.2014.

Peščanik.net, 08.06.2014.

Peščanik: Država i terorizam

piše: Viktor Ivančić

Image

Postoji stanovita mjera perverznoga dostojanstva u djelovanju klasičnih tiranija, kada vlast otvorenim mjerama državnoga nasilja disciplinira ili uništava svoje političke protivnike.

Demokratski ovjerene tiranije, međutim, groze se takve prakse. One su usvojile iskustvo što ga je koncizno izrazio još irski makijavelist Stuart O’Neill: „Efikasnost sustava održava se sredstvima njegove negacije.“ Odnosno: „Sistem treba snažiti aktivnostima koje ga nominalno razaraju.“

Tiranije s demokratskim legitimitetom stoga nerijetko posežu za metodama terorizma – preuzimaju, dakle, strategije koje u ideološkoj fiksaciji kolektiva pripadaju njenim smrtnim neprijateljima – i stvaraju onaj začudan efekt kada nepoznate terorističke skupine neumorno rade na održavanju vladajućeg režima.

Službene institucije i represivni organi države tada s teroristima njeguju odnos koji bi se mogao opisati kao radikalno antagonistička suradnja: u stalnome su javnom lovu na one kojima izdaju tajne naloge.

U demokratski legitimiranim tiranijama, ukratko, država poprima lik „nepoznatog počinitelja“. Blagodareći rezultatima slobodnih izbora, vlast dolazi u ruke maskirane bande.

***

Ispričavam se na muklim usporedbama, no lažno pitanje koje ovih dana kruži dijelom javne scene – „Ko ubija Peščanik?“ – dade se sa srpskoga na hrvatski jezik prevesti u više desetaka varijanti. Jedna od njih glasi: Tko je ubio Milana Levara?

Pitanje, doduše, može biti i drugačije, na primjer: „Ko je ubio Slavka Ćuruviju?“, premda iz hrvatske perspektive nije naročiti izazov prevoditi sa srpskoga na srpski. Osim toga, ne postoji jezična barijera koja će dovesti u sumnju identičnost scenarija nakon što se čin terora zbije: svete zadaće otkrivanja Ćuruvijinih/Levarovih ubojica s najvećim se žarom prihvaća onaj koji je odgovoran za njegovu smrt.

Milana Levara, neželjenog svjedoka ratnih zločina u Gospiću, svjedoka koji nije želio šutjeti, prije četrnaest godina bombom je raznio hrvatski režim i od tada bezuspješno traga za „nepoznatim počiniteljima“ koji su izveli napad. Predanost kojom se javnost u redovitim šihtama izvještava kako, usprkos protoku vremena, istraga traje nesmanjenim intenzitetom, kako će krivci zahvaljujući neumornom radu uniformiranih državnih službenika jednoga dana biti uhapšeni i kažnjeni, odgovara energiji uloženoj u organizaciju atentata, pošto se radi o dva segmenta istoga pothvata.

Pojave sličnoga tipa Claudio Battistelli je podveo pod fenomen programske šizofrenije, nastojeći približiti mehanizam koji omogućuje ilegalni život legalno izabrane vlasti, princip preko kojeg se u figuri zastupnika pravne države ujedinjuju istražitelj i naručitelj, policajac i kriminalac.

***

Osnovna odlika anonimnosti „nepoznatih počinitelja“ u slučaju napada na Peščanik leži u tome što ih sve do jednoga prepoznajemo u osobi Aleksandra Vučića. „Nepoznati počinitelji“ navlače maske zato da bismo, lišeni mogućnosti da ih imenujemo, dobro znali tko su on.

Uz pomoć plaćenih sajber-ubojica, neke vrste elektronskoga kordona smrti, premijer Srbije već danima nesmiljenim terorističkim akcijama nastoji uništiti neposlušni medij (akutni je povod bio analitički članak kojim je ministar policije Nebojša Stefanović raskrinkan kao plagijator doktorata, a suštinski taj što Peščanik kontinuirano izlaže kritici prirodu Vučićeve kriminalne vladavine), a u isto vrijeme oglasiti sveobuhvatnu istragu protiv onih koji to čine.

Premijeru je stalo da oba pola državne aktivnosti javnosti budu jasno stavljena do znanja: i što točno čeka njegove političke protivnike – one koji vode „uobičajeno prljavu kampanju protiv svoje vlade“ – i što točno on poduzima ne bi li osigurao demokratski ambijent i medijske slobode u koje se uvijek spreman zakleti. Duboku kontradikciju između faktičkog i pokaznog premijer ne doživljava kao problem, on smatra da je, paktom s biračima, oko tog nesporazuma postignut sporazum.

Osim što crpe snagu iz straha podanika, demokratski legitimirane tiranije polaze od pretpostavke da bi cinizam morao biti masovna pojava, da je svatko dužan znati kako su visoki (demokratski) standardi utočište niskih (autoritarnih) pobuda. Tko takvu moralnu matricu ne prihvaća – i još je ozloglašava – bit će odstranjen takvim nasilnim sredstvima da će ih režim najoštrije osuditi.

***

Stjecajem okolnosti, Battistellijeva programska šizofrenija iskazuje se u punoj raskoši, jer bi – u konkretnome slučaju – policija kojom rukovodi ministar Stefanović trebala otkriti napadače na medij koji je rasvijetlio nečasnu rabotu ministra Stefanovića, zbog koje bi ministar Stefanović trebao ostati bez funkcije, a sve indicije upućuju na to da je prvi val napada stigao od institucije koja je ministru Stefanoviću dodijelila akademsku titulu.

Sami napadači subverzivni su po modelima protu-Snowdena ili anti-Assangea: za razliku od slavnih disidenta koji su prokazali tajno djelovanje političkog režima štiteći interese javnosti, oni uništavaju javnu sferu štiteći interese političkog režima. Izvrnuvši uobičajenu hakersku etiku – najmanje privrženu posluhu – oni se, suprotno pripadnicima elektronskog otpora, ukazuju kao elektronski streljački stroj.

Oni su, drugim riječima, Aleksandar Vučić. Ne vrijedi imati ni najmanjih dvojbi oko njihova identiteta. Glad za masovnom potporom, praćena fantazmom o vlastitome savršenstvu, nagnala je demokratski izabranog tiranina da se multiplicira digitalnim putem, opremi odgovarajućom krinkom i uvede u legalni politički život kao akter s ilegalnim naoružanjem.

Tajna njegova nestanka – kao i kod svih koje žudnja za svemoći vodi od jedne do druge diskreditacije – krije se pod šifrom „delete“, skončavanje će biti dočekano općim vatrometom, i ostaje samo pitanje koliko će dugo društveni prst lutati po tastaturi, naime, koliki će razmjeri štete biti evidentirani u fatalnome međuvremenu. Budući da utjelovljuje bezbolan savez države i terorizma, premijer Srbije je hodajuće jamstvo pustoši koju neizbježno ostavlja za sobom.

Aleksandar Vučić je slučaj kada ništavilo poprima formu organizma.

***

Ovih dana navršit će se 19. obljetnica spektakularnoga medijskog događaja, kada je na Narodnom trgu u Splitu ritualno spaljivan Feral Tribune. Obred, o kojem je vijest donio samo jedan marginalni dnevni list, trajao je nekoliko sati. Trojica „nepoznatih počinitelja“, ne krijući lica, ni od koga ometani, otimali su s okolnih kioska stotine primjeraka tjednika i prilagali ih lomači na sredini trga. Satima. Nekoliko uniformiranih policajaca s pristojne su distance promatrali prizor, ne pokazujući namjeru da se umiješaju. Dekor su činile stotine građana. Neki su prolazili okrećući glavu na drugu stranu, neki su znatiželjno zastajkivali da vide što se događa, a mnogi su strpljivo odgledali čitav happening. No – nitko od njih nije izustio ni glasa, a kamoli riječi prosvjeda. Satima. Satima su prolazili, zastajkivali ili se grijali uz lomaču u besprijekornoj tišini. Činilo se da njihov strah djeluje poput dodanog kisika, da se buktinja razgorijeva, a dim od spaljenih novina postaje još gušći.

Istraga protiv „nepoznatih počinitelja“, naravno, nikada nije dovršena, premda je redakcija Ferala otkrila i objavila njihova imena, a kasnije došla i do drugih zanimljivih saznanja: „nepoznati počinitelji“, inače povratnici iz Australije, primili su za svoj hrabri čin od tajne policije honorar od 25 tisuća tadašnjih njemačkih maraka, s tim da je ukupni trošak operacije bio i nešto veći, jer je autodafe, za slučaj da dođe do kakvih izgreda u gledalištu, iz prikrajka nadgledalo dvadesetak „službenih osoba u civilu“.

Izgreda, međutim, nije bilo. Sve je prošlo u savršenom redu. Svečanost tišine potrajala je do kraja obreda, dok god od novina nije ostao ni plamen na kamenu. Pucketanje te buktinje, koja satima gori pred očima bezglasne publike, to je davni tonski zapis današnje svemirske usamljenosti urednica Peščanika i autora koji za njega pišu.

***

Izostane li vatra, dobra je i voda. Budući da demokratski legitimirana tiranija ionako stalno radi na proizvodnji izvanrednog stanja, kataklizma u vidu poplave dolazi kao bogomdani alibi za politiku odriješenih ruku.

Narcis na vlasti, uz pomoć unovačenih jurišnih trupa, dobiva priliku da svoje ambicije parazitski priljubi na kolektivnu emotivnost, da svoju ugroženost izjednači s ugroženošću naciona, da zarad „općeg interesa“ izolira kužne od zdravih, da presudi tko voli a tko ne voli vlastiti narod, da hapsi širitelje uznemirujućih vijesti, da oglasi križarski rat protiv istine, da brutalno gasi nezavisne medije koji vode „uobičajeno prljavu kampanju protiv svoje vlade“… Dolazi do divnoga prožimanja između katastrofe izazvane poplavom i katastrofe izazvane demokratskom procedurom.

Ali, pozor! Tek nakon što prirodna nepogoda prestane, poplavljeno područje se širi. Vođa u mlazovima nadire sa svih strana. Dok protječe, očekuje samo salutiranje: Šmrk fašizmu!

Peščanik.net, 08.06.2014.

Peščanik: Gospodar voda

piše: Miljenko Jergović

Image

Slika objavljena na sibirskim bespućima međumrežja, ili manje raspjevano: na Peščaniku. Eno je u galeriji Coraxovih radova: Aleksandar Vučić, u vođstveničkoj pozi, s megafonom u desnoj i zahrđalom kašikom u lijevoj ruci, komanduje nad vodama. Vodama s neba i vodama sa zemlje. Njegov lik precizno je stiliziran, dovršen za vijeke vjekova, kao i njegovo držanje, pomalo pognuto, onakvo kakvo je u mnogoga u visinu ižđikljalog čovjeka. Ali Vučić tako visok i pognut prije djeluje kao nekakva ljudska smlata, pritka, soha za podupiranje konopca za rublje, nego kao, recimo, nacionalni gigant ili košarkaš.

Stilizirana je i žlica u njegovoj ruci. Tko bi, uostalom, znao naslikati žlicu u kojoj će gledatelj s pika prepoznati zahrđalu kašiku, onu kojom je davne godine, prije nego što su pale prve mrtve glave, i oživjela mržnja, koja će svim srpsko-hrvatskim prosječnjacima donijeti vječite užitke, u selu koje se tada zvalo Hrtkovci, a docnije će se zvati Srbislavci, i nakon što sve prođe opet Hrtkovci, Hrvatima klanjem prijetio doktor Vojislav Šešelj. Kako se kolje zahrđalim kašikama, to nismo znali. Ali slika je bila tako upečatljiva da je ostala upamćena za buduća vremena, a žlica se, poput štafete, četvrt stoljeća zatim našla u ruci izbornoga gospodara Srbije Aleksandra Vučića, dok s autoritetom dvotrećinske parlamentarne većine zapovijeda poplavama da se povuku, kišama da ne padaju.

Predrag Koraksić rođen je 1933. u Čačku. U međumrežnim životopisima piše da su mu oca ubili četnici, i da je četiri godine proveo u izbjeglištvu. Otac je, a što bi drugo, bio partizan. Sin je studirao arhitekturu, ali je već 1950, kao zemunski gimnazijalac, objavljivao karikature u Ježu, najdugovječnijem jugoslavenskom humorističnom listu. Radio je u Večernjim novostima, iz kojih će ga izbaciti nacionalisti, pa u Našoj Borbi, Danasu i Vremenu. I na Peščaniku. Jedan je od trojice velikih beogradskih crtača, uz Dušana Petričića i Jugoslava Vlahovića, čiji su radovi obilježili sazrijevanje i dekadenciju ovoga čitatelja, ali i predšasnik Marka Somborca, mladog crtača koji se pojavljuje niotkuda da portretira i ovjekovječi demokratsku i postdemokratsku (kako vučićevsko stanje definira Teofil Pančić) Srbiju. Novinstvo je tamo preživjelo, što se najbolje vidi po tome da su u novinama preživjeli novinski karikaturisti i crtači.

Corax je sjajan portretist, čiji gegovi od jedne sličice imaju genijalnost Charlieja Chaplina. Coraxovi crteži uvijek su bez teksta, što je samo po sebi znak crtačke i pripovjedačke virtuoznosti, ali je u njima često više narativnih slojeva, nataložene i razvedene priče, nego u svim novinskim komentarima, književnim esejima i antropološkim studijima posvećenim današnjoj Srbiji. U jednom zaustavljenom kadru, u jednoj sličici, moguće je ispričati sve što treba biti kazano. Ono što ne stane u Coraxov crtež, to bit će da i ne postoji, suvišno je, lažno i izmišljeno. Njegov je stil izveden do savršenstva i do bjeline, bez ijedne suvišne crte – one koja bi služila tome da nešto objašnjava ili popravlja krivo povučeni potez – i osim što priča neku važnu, često i sudbinsku priču, Predrag Koraksić svakoga dana, ili svakog tjedna, u novinama demonstrira narodu što znači biti umjetnik. Onaj starodrevni, direrovski ili leonardovski, koji slobodnom rukom i crtaljkom stvara nešto što je čovjeku koji gleda istovremeno blisko i daleko. Daleko mu je stoga što on sam to ne bi mogao nacrtati, a blisko jer je na takav način srođeno s promatračevim okom da je sklon povjerovati kako je slika starija od svoga crtača. Corax stvara svakodnevna čuda. Tako živi.

Njegovi su portreti istinskiji od fotografskih slika, od slika za pasoš ili osobnu iskaznicu, od svečanih i predizbornih plakata, od dobrih fotoportreta ozbiljnih i pronicavih novinskih fotografa. To je smisao njegove karikature. Ona ne služi da bi se gledatelj nasmijao. Smijeh je samo jedna od mogućih posljedica, nuspojava, indikacija…

Način na koji je Predrag Koraksić crtao Slobodana Miloševića ostaje neusporediv. Nitko nije tako crtao ljudsko lice. Velika glava, s karakterističnom frizurom, i utisnutim, uvučenim licem, koje će svakog časa nestati, kao kornjačina glava u oklopu, i koje ništa ne pokazuje. Nema na tom licu osjećaja, mržnje, straha, oholosti, ničega ljudskog i običnog na njemu nema, pa ni usta, nosa i očiju. Možda samo čelo. Lice Slobodana Miloševića Corax je crtao kao apstrakciju. A u isto vrijeme, to je lice bilo prepoznatljivije, tačnije i istinitije od svake fotografije. Naprosto: fotografski objektiv vidio je manje od Koraksićeva subjektiva. I na kraju, Slobodan Milošević upamćen je onakav kakvim ga je on crtao, objašnjavajući ga svojim crtežom i ispisujući mu političku, duhovnu i osobnu biografiju kakvu nije, niti je može ispisati ijedan pisac. Nije ga se moglo tako dobro opisati riječima, kako ga je on opisao crtežom. To nije bio čovjek, bila je to posuvraćena psihologija, lice psihe.

Predrag Koraksić uvijek se, izričito, bavi srpskom stranom stvari. To znači, i srpskom stranom rata. Srpskom krivnjom, srpskom odgovornošću, nakaznošću, neispravnošću. Nigdje da se nađe zlih Albanaca, mudžahedina i ustaša, imperijalista sa zapada, srpskih neprijatelja… Nikad ničega što bi utješilo ako ne baš srpskoga samosažaljivog nacionalista, onda, barem, onoga beslovesnog Srbina u čovjeku koji živi s one strane granice, ojađenog četvrtstoljetnom mukom, koja je započela davno, na Gazimestanu, i za koju su, eto, izgleda, krivi samo Srbi.

Jest, krivi ste, pokazuje Corax svome gledateljstvu. Krivi smo, i nitko nas neće od te krivnje iskupiti. A što je s drugima? Njih, uglavnom, nema, osim kao svjedoka srpske krivnje, ili kao suputnika, epizodista, gotovo pa kolateralnih pojava. Recimo, Vladimir Vladimirovič Putin, i on se u ova ukrajinska doba kod Coraxa može pojaviti samo da pokaže svu blesavost i amoralnost srpske rusofilije. Ne bi ga inače ni crtao, jer Corax ne crta za Ruse, a još manje za Zapad ili, na primjer, za Hrvate. Corax crta za Srbe, i u tom svakodnevnom ceremonijalu autorefleksije on za svoju publiku čini ono što je Nijemcima učinio Thomas Mann. Nevoljen, prezren i doživotno prognan, Mann je svoje zemljake spašavao od Hitlera, tvrdoglavo odbijajući da progovori o odgovornosti drugih, i da Nijemce takvim govorom utješi. Narodi ne zaslužuju utjehu. Utješeni narod pretvara se u rulju, u hordu ubojica ili, barem, u bojnu domoljuba koji čekićaju po ćilirilici, uvijek spremnih da ukažu na tuđi fašizam. A fašizam je, zna Koraksić, znao je i Mann, uvijek i samo naš fašizam. Fašisti traže tuđe fašizme, pa se, poput profesora Josipovića, zabrinu nad jačanjem antisemitske desnice u prvom hrvatskom susjedstvu, u Madžarskoj. Josipovića, na žalost, nema tko da crta.

Je li baš morao overlordu Vučiću (kako je protegljastog voždića nazvao Svetislav Basara) u lijevu ruku tutnuti zahrđalu kašiku? Pa on u cijeloj predizbornoj kampanji, kao ni u dvije prethodne godine, dok je bio prvi potpredsjednik srpske Vlade, nije izgovorio nijednu šovinističku frazu, niti je o Srbima govorio kao o svecima i mučenicima, nije ih samosažalijevao kao što čine nacionalisti, a nije ni karamračio, niti se bahatio nad bijelim svijetom, ili ne daj Bože, nad manjinama. Nije razbijao latinične ploče po Srbiji, niti je za razbijače tražio pomilovanje, nije za tuđince i izdajnike najavljivao jame ni logore, niti je manjine pretvarao u neželjene goste. I zašto bi mu se onda pamtila ta zahrđala kašika, kojom je mahao nekad, ali danas ne maše više? Možda zato što postoje i takvi, redom pravednici, ljevičari i antinacionalisti, Vučićeva drugosrbijanska garda, koji će svakoga tko bi sad podsjećao u čijim su rukama hrđale srpske kašike podvrgnuti prigodnoj hajci. Ili zbog nečega mnogo važnijeg: Aleksandar Vučić nije objasnio zbog čega se najednom, skoro preko noći, preobrazio iz jednoga u drugog čovjeka. Takvo bi objašnjenje bilo dragocjeno za Coraxovu publiku.

Ovom, pak, gledatelju, koji ne živi u Srbiji, niti sa Srbima dijeli muke njihova srpstva, takva objašnjenja ne trebaju. Da se, ne daj Bože, poznajemo, pa da Vučić negdje pred jutro, u kafani, zausti da mi izrekne tajnu svoje transformacije, ljubazno bih ga prekinuo. Uostalom, zar bih ja do Vučića u svojoj priči i stigao da nije genijalnosti Predraga Koraksića? Zanimaju me zapovjedništva nad vodama, a ne srpski premijer.

jergović.com, 07.06.2014.

Peščanik.net, 08.06.2014